Welcome to the METALSRBIJA.forums.fm Underground forum.
If this is your first visit, be sure to check out the Pravila Foruma by clicking the link above. You may have to REGISTER, before you can post or view messages: click the register link above to proceed. If you are already registered, please LogIn. All ads will be removed when you register and log in.
Pisma mrtvoga coveka / Pisma myortvogo cheloveka 1986 30/07/14, 02:51 pm
Dugometrazni rediteljski debi Konstantina Lopushanskiya, tipa koji ce nam potom svojim mracnim, depresivnim, beznadeznim fantasticnim pricama podariti specificne, psihodelicno-filozofske vizije buducnosti oronulog covecanstva (Posetitel muzeya (1989), Ugly Swans (2006)). Ovaj film svakako nije drugaciji.
Nuklearna kataklizma je oterala malobrojno prezivelo covecanstvo (well, ovde Ruse) u podrume porusenih gradova. Nac centralni lik je ostareli naucnik koji u mracnoj prostoriji svog podzemnog utocista pise pisma sinu, odrzavajuci time nadu da je ovaj jos uvek ziv, negde...i da ce se vratiti kuci. Realnost koju mi vidimo je da je vecina populacije ziva sprzena, podlegla ili ce podleci radijaciji, poluluda ili gore. Sam svet na povrsini je jedno veliko zagadjeno djubriste, izuetno mracne kulise srusene civilizacije kojom se pod gas maskama teturaju preziveli. Nas se profesor doktor naucnik, sa druge strane, trudi da odrzi upravo to da bi isao napred najpotrebnije Coveku. Trazi hranu okolo, ne prestaje sa razgovorima sa svojim sinom/pismima, trazi lekove za svoju suprugu koja se bori sa radijacijom i gubitkom razuma. Profesor ne moze da se pomiri sa time da se gomila kakve istraumirane decurlije-sirocica prepusti smrti jer su, je li, nepotrebni za opstanak pseudo komune koja se pod strogom kontrolom preostale vojske polako stvara okupljajuci ljude iz svojih skrovista u kakav veliki, centralni bunker u kojem preziveli potom moraju provesti 30-50 godina. U ovm brutalnom svetu u nastajanju, nema mesta za cutljivu decu, stare, bolesne, i ta nametnuta prakticnost je mozda i svirepija i hladnija od nuklearne zime...Ima li kakve nade i vodi li ona cemu uopste?
Fina, melanholicna, jeziva i proganjajuca vizija sveta i ljudi urusenog duha i nade, ostaje jedan od mracnijih postapokalipticnih filmova osamdesetih i doba hladnog rata kada su velike sile bile uplasene od mogucnosti svojih moci i medjusobnog konflikta. Lepo (ako je "lepo" odgovarajuca rec ovde) je videti rusku stranu paranoje, razmisljanja, dok je Lopushanski ocito bio jedan od najboljih za doticne price. Savrseno se sluzio bojama/nedostatkom istih, te krupnim kadrovima izbezumljenih ljudi, uz pomoc jezive muzicke podloge i uz podjednako interesantan fokus na (neka bezimenim) likovima. Nada, koja nam se mozda nudi u finalu, se moze tumaciti na vise nacina, sto mi se takodje dopalo. Ja je video nisam, no moze biti da je upravo ta borba, neka i mimo sveta, okolnosti, sansi, ono najvrednije u nama.